Robert Prosinečki navršio je 50 godina. Tom prilikom podsjećamo na ovaj tekst, posvetu njegovu talentu i haklerskom genu kakvi se vrlo rijetko viđaju….
Sine, dođi danas da vidiš najboljeg igrača na svijetu.
Tim je riječima Ćiro Blažević ujesen 1986. na poslijepodnevni trening pozivao novinare koji su pratili Dinamo, a Tomislav Židak iz Sportskih novosti i Predrag Jurišić iz Vjesnika bili su među njima. Treneru svih trenera nije bilo teško jednog za drugim okretati redakcijske brojeve novinara zagrebačkih dnevnih listova da bi im prvi pokazao najbolje čuvanu maksimirsku tajnu – Roberta Prosinečkog.
“Tak nekaj nisam videl ni prije ni poslije”, pričao mi je godinama kasnije jedan od očevidaca zakazanog randesa. “To nisu bili udarci, to nije bilo ciljanje ni pogađanje. Vidjelo se da lopte jednostavno meće u rašlje”.
Bilo je to neposredno uoči prvog Robijeva nastupa u Dinamovu dresu, drugog dana studenog iste godine, u kojem je 17-godišnji nogometaš briljirao postigavši prekrasan gol i asistiravši za drugi. Već u idućem dvoboju, igranom dva tjedna kasnije u Osijeku, nije ga bilo u kadru, a za Dinamo je te sezone odigrao još samo jednu utakmicu, uoči koje ga Ćiro Blažević nije informirao da momčad ide u karantenu. Deprimirani genijalac trunuo je u juniorskoj momčadi, već pomalo zapušten. Umjesto u karantenu uoči utakmice otišao je provesti vikend na obiteljskom imanju u Čemehovcu. Priča kazuje da je po njega nenajavljeno došao Marinko Boban, otac njegova najvećeg prijatelja, te ga osobnim automobilom odvezao na utakmicu. Nepripremljeni je Prosinečki odigrao slabo. Ako ga je uopće trebao, Ćiro Blažević imao je u tom trenutku dodatan razlog da ga se riješi.
Pa ipak, prije no što će doći ljeto 1987. i realizacija transfera u Crvenu zvezdu, Prosinečki je za seniorsku momčad stigao odigrati još nekoliko famoznih partija. Dinamo je u drugoj polovici 1980-ih u sklopu zimskih priprema običavao gostovati na malonogometnom turniru u Moskvi. Početkom 1987. na jednome takvom nastupio je i Žuti. Dinamo je u dvobojima protiv pretežito sovjetskih suparnika uglavnom igrao podređenu ulogu i gubio. Lakoća kojom je igrao Prosinečki bila je, međutim, antiteza Dinamovim predstavama, jer Žuti nije mogao izgubiti loptu. Driblao je, rolao i provlačio tunele, stepajući poput Mr. Bojanglesa na prstima lijeve noge, dok je desnicu lijepio za loptu. Samo je donekle mlada zvijezda u momčadi domaćeg Spartaka, Robijev vršnjak Aleksandr Mostovoj, mogao parirati Dinamovu čarobnjaku lopte.
Malonogometni gen u nogama Roberta Prosinečkog očito je bio proizvod uličnog loptanja.
Poslijepodnevni trening u Maksimiru njegova je generacija doživljavala kao obavezu do koje se – baš kao i nakon nje – vrijeme trošilo nogometom. A Prosinečki je igrao nogomet gdje god bi stigao. Po parkovima i školskim igralištima, po haustorima i pred garažama. Kao i u zreloj dobi, kad je nastupao za Hrvatski dragovoljac, Zagreb i Savski Marof, nije bilo tog vremena, prostora ni suparnika koji bi mu se mogao činiti ispod časti. Ima tome već 10-ak, pa i više godina, znao bih u samom centru grada naletjeti na Robija, u trapericama, s okruglom znojnom mrljom na leđima, kako sa sportskim ruksakom na leđima hitro juri uskim zagrebačkim uličicama, kao da hita s termina na termin. U pravilu bih svaki put u neposrednoj blizini pogledom pronalazio kakvo neugledno školsko igralište.
Umjetnost loptanja na suženom prostoru bila je tek jedan od igračkih darova talentiranog gospodina Prosinečkog. Podjednako velikim pokazat će se i njegova enormna aerobna, trkačka moć, koju će demonstrirati nakon što kao slobodan igrač, amater pri samom kraju važenja stipendijskog ugovora, napusti Dinamo; neuhvatljivo i zaobilazno, upravo poput felšane lopte koju je dan nakon Svih svetih 1986. smjestio iza leđa Željezničarova Slobodana Janjuša.
Taj čudesni spoj nogometaških moći dočekao je Ćiru Blaževića već 23. kolovoza, u četvrtom kolu prvenstva 1987/88., kada je Dinamo gostovao kod Zvezde u Beogradu. Modri su tada i bez Prosinečkog bili strahovito jaki, s Vladom Kasalom, Markom Mlinarićem, Harisom Škorom i mladim Zvonimirom Bobanom, koji je topovskim udarcem u drugom poluvremenu uzdrmao gredu zaledivši dah punoj Marakani. Pa ipak ,uvjerljivo najbolji igrač na terenu igrao je u redovima domaće momčadi. Robert Prosinečki dominirao je strahovitom kombinacijom tehničkih majstorija i fizičke moći.
“Prosinečki me zadivio”, priznao je po svršetku dvoboja Ćiro, svejedno likujući što je najteže gostovanje u državi prošao neokrznut, jer završilo je 0-0. “Želim mu još bolje igre”.
“Živio sam cijelo ljeto za tu utakmicu”, potvrdio je nekoliko mjeseci kasnije “Žuti”. “Nisam se želio osvećivati, ali sam želio pokazati koliko vrijedim”.
Prosinečki je poštivao Ćirinu želju.
Poštivao ju je u vremenu koje je slijedilo, počev od Svjetskoga prvenstva mladih reprezentacija kasnije te godine u Čileu, pa sve do dugogodišnje Zvezdine dominacije u prvenstvu te zaključno s naslovom europskoga nogometnog prvaka 1991.
Trijumfalnog nogometa koji im je uskraćen u Maksimiru nakratko su se Zagrepčani mogli nauživati tijekom prosinca 1989. Zagreb uoči Božića i pod snijegom, a na Kutiji šibica u istoj momčadi haklaju Boban i Prosinečki. Može li biti svečanije prigode za najsvečaniji dio u godini?
Termotehna-Šela zvala se momčad u kojoj je ponovno spojen najgenijalniji mladi tandem u državi. S dodanom vrijednošću izvrsnih malonogometaša poput Palića, Bogdanovića i Popovskog, momčad je dizala publiku na noge sve do finala i konačne pobjede. Robi je tada drugi put na otvorenoj sceni pokazao da na parketu jede loptu. Nije bilo posljednji.
Svo je vrijeme igranja za Zvezdu, redovito ispitivan od novinara razmišlja li o povratku u Dinamo, Prosinečki odgovarao jednom te istom bondovskom frazom: nikad ne reci nikad. Slijedile su godine grandioznih transfera u Real pa u Barcelonu, godine teško objašnjivih ozljeđivanja i podrazumijevajućih razočaranja, godine velikih padova i sitnih uspona. Onda se, prije točno 20 godina, Robert Prosinečki odlučio vratiti u Zagreb.
“Dan kada je nogomet vraćen u Hrvatsku!”, bio je naslov koji se ne jednom kočoperio na naslovnicama dnevnih novina prvih dana srpnja mjeseca 1997. Radilo se zapravo o referenci na osvojeni naslov svjetskih prvaka Engleza na domaćem tlu 1966., a stari je novinski slogan potom reaktiviran kad su Englezi dobili organizaciju Eura 30 godina kasnije. Umjesto britanskog popa i Lightning Seedsa, podno zapadne tribine maksimirskog stadiona predvečer sedmog srpnja dugo se orila navijačka pjesma u slavu Prosinečkog i Dinama, koji se tada nije zvao tako.
Nogomet se u Hrvatsku nije vratio za male pare.
NK Croatia je, međutim, kao državni projekt imala koliko je trebalo. Prosinečki je, kalkulirajući koliko je od dugogodišnjeg ugovora mogao zaraditi vani, svejedno pristao na golemi gubitak da bi se vratio kući. Da bi složio posljednju kockicu mozaika. Da bi oženio curu iz kvarta, zasnovao obitelj i pustio korijenje. Konačno, da bi igrao mali nogomet.
Ključnu su ulogu u realizaciji transfera imali Ivica Papeš, poznati zagrebački ugostitelj i ondašnji nogometni menadžer, koji je tada savjetovao predsjednika kluba Zlatka Canjugu, te iznad svih tata Đuro Prosinečki, okorjeli dinamovac kojem sve zadovoljštine svijeta koje mu je sin priuštio u godinama nastupanja izvan Maksimira nisu mogle zamijeniti jedan stvaran, potpuni prizor Robija u seniorskom dresu najdražeg kluba.
Prosinečki se ni na koji način nije pokušao izdići nad suigrače, koji su se netremice oduševili u ljudske kvalitete megapojačanja. Kad je saznao da desetku na dresu nosi Edin Mujčin, Prosinečki je skromno odlučio uzeti osmicu. Nije tražio ni kapetansku vrpcu koja je pripadala Draženu Ladiću. Jedino što je uvjetovao i tražio da se unese u ugovor, jest klauzula da ima pravo na trenutačan raskid ugovora preuzme li kormilo momčadi Ćiro Blažević.
Igrao je Prosinečki tako u Dinamu tri pune sezone dok ga, ponovno bez imalo takta i srca, ovaj put u režiji Velimira Zajeca, nisu i drugi put potjerali iz Maksimira. Igrao je kroz to razdoblje velike i povijesne utakmice, donosio navijačima brojne radosti. Podnosio je paralelno teške i niske udarce interesnih skupina oko kluba, trpio bolne ozljede, prvenstveno prouzročene discus-hernijom. Nije se previše tužio. Sve skupa, kao što će kasnije sam priznati, proživio je tri prekrasne maksimirske godine.
Usred njegove druge maksimirske epizode, u prosincu 1998., gledao sam svaku utakmicu koju je na Kutiji Šibica igrao u dresu Moby Dick Segafreda, vrativši se na turnir prvi put od 1989. Odigrao je cijelo natjecanje na mjestu zadnjeg igrača u klasičnome 3-2 sustavu, sa šest nogometaša na parketu. Iako se to u nogometu ne radi, leđima prema suparničkom golu igrao je, kao zadnji igrač, on. I premda se to u nogometu ne radi, najviše je driblao, rolao i tunele provlačio, plešući i tada s nogom na lopti baš kao Mr. Bojangles, upravo on, zadnji igrač svoje momčadi. Bilo je apsolutno fascinirajuće promatrati povjerenje koje su u njegovo čuvanje lopte imali suigrači. Znali su da je praktički ne može izgubiti. Tijekom cijelog turnira izgubio je jednu.
Da mi zlatna ribica nudi ispuniti jednu nogometnu želju, tražio bih da gledam Žutog kako dribla na Kutiji šibica.
(BIH.ba – Reprezentacija.ba)
