I nakon završetka igračke karijere, nekadašnji bh. reprezentativac Marko Topić (42) ostao je u fudbalskim vodama.

Prošlo je već sedam godina otkako je okačio kopačke o klin, a za portal BIH.ba otkrio je šta je radio u međuvremenu i gdje je trenutno.

Razgovarao: Admir Vatreš, BIH.ba

“Po završetku igračke karijere vratio sam se u Švicarsku, tj. Basel, gdje imam kuću i gdje živim sa suprugom i djecom. Nekoliko godina sam pauzirao, želeći nadoknaditi vrijeme jer sam u Rusiji živio sam. Onda sam upisao kurs za B i A licencu za trenere, koji sam završio u Bosni i Hercegovini”, govori Topić i ističe kako radi u tandemu zajedno s našim stručnjakom Admirom Smajićem.

Dalja edukacija

“U sezoni 2014/15 sam radio s Admirom Smajićem u Sionu kao trener napadača i evo trenutno putujem po Evropi, hodam, gledam klubove i edukujem se. Admir Smajić i ja smo zajedno u tandemu. Bili smo blizu potpisa za Željezničar, a prošle godine smo imali ozbiljne pregovore s Olimpijom, gdje je skoro sve bilo gotovo, ali se predsjednik odlučio za Bišćana. Sada čekam novi konkurs za UEFA Pro trenere, što je najjača licenca. Uvijek postoje neke priče i opcije, ali je teško ući negdje. Sljedeći cilj je upisati tu UEFA Pro licencu i nastaviti s daljom edukacijom”.

Topić je u karijeri promijenio veći broj klubova, ali je najveći trag ostavio u Njemačkoj, gdje je nastupao za Energie Cottbus (2001-2003) i i Wolfsburg (2003-2004).

Kaže kako je ponosan šta je postigao u karijeri i da sada sa zadovoljstvom može pogledati nazad.

“Mogu reći da sam imao super karijeru. Od nule otići i igrati u šest-sedam država nije mala stvar. Tu je i Bundesliga. Mislim da je vrhunac svakog igrača otići u jednu od top četiri lige. Imao sam tu sreću da sam igrao u Njemačkoj četiri i po godine i odigrao preko 100 utakmica. Ne treba zaboraviti ni Rusiju, Švicarsku, Austriju… Bilo je lijepih momenata i normalno da čovjek razmišlja da je možda nekad trebao napraviti neki drugi potez i otići u drugi klub. Ali, to je sve prošlo i sa zadovoljstvom mogu uvijek pogledati nazad”.

Period u reprezentaciji BiH, za koju je u periodu od 1997. do 2009. godine odigrao 22 utakmice, također nikad neće zaboraviti.

“Normalno da je reprezentacija svetinja i da to čovjek nikad ne može zaboraviti. Ja sam rado viđen gost na većini utakmica koje igramo u BiH. Uvijek imam karte od Saveza i dolazim na okupljanja. Sretan sam i što nas je Prosinečki preuzeo. S njim radi Gordan Ciprić, moj kućni prijatelj, tako da ću u naredom periodu još više biti vezan za reprezentaciju i dolaziti češće”.

Ostao je u kontaktu s brojim saigračima iz našeg državnog tima, a prošlog mjeseca je bio u posjeti Edinu Džeki u Rimu.

“S Rahimićem i Joldićem sam stalno na vezi. Baš prije dvije sedmice sam bio u Rimu sa suprugom i djecom, gdje sam se sreo s Džekom. Bili smo na kafi i proveli nekoliko sati zajedno”.

Bio za Prosinečkog

Kaže kako je teško naći uzrok dva neuspjela kvalifikaciona ciklusa, ali i kako se nada da smo naučili na greškama.

“O tome može pričati samo onaj ko je bio unutra. Normalno da smo izgubili neke važne utakmice koje nismo smjeli. Čovjek treba učiti iz grešaka, jer samo tako može napredovati. Nadam se da smo mi naučili. Sad krećemo od nule. Imamo super reprezentaciju i super kvalitetne igrače. Gledao sam baš ove dvije prijateljske utakmice protiv Amerike i Meksika. Prije nekoliko dana sam u Hrvatskoj sjedio s Ciprićem, koji je isto pozitivno iznenađen koliko ima mladih i dobrih igrača. Samo trebamo gledati naprijed. Ove godine će biti puno utakmica. Treba sve to uigrati i onda napasti sljedeće EP”.

Otkriva kako je bio zagovornik dolaska Prosinečkog na klupu BiH.

“Pošto sam veoma dobar s predsjednikom Begićem i generalnim sekretarom Bakovićem, čim je prvi put objavljeno da bi Prosinečki mogao biti selektor i da se s njim pregovora, odmah sam ih kontaktirao i rekao da je to najbolje rješenje. Razgovarao sam mnogo i sa njegovim pomoćnikom Ciprićem. Mogu reći da sam presretan. Osim je također veliki stručnjak, ali moje mišljenje je da je morao doći neko s vana da napravi pozitivni šok kod igrača”, ističe Topić i nastavlja:

“Robi se pokazao kao trener u Azerbejdžanu, koji je od male reprezentacije dosta napredovao. O njegovim igračkim kvalitetama je suludo pričati. Kao neko ko se bavio fudbalom 15 godina, iz iskustva mogu reći da nije isto kad neko veliko ime vodi treninge i radi s ekipom. To je velika motivacija, zato što on zna o čemu priča, sve je prošao što smo mi prolazili”.

Kvaliteta ima, infrastruktura problem

U skorijoj budućnosti ne vidi nasljednika Edina Džeke, za kojeg se nada da će igrati bar još nekoliko godina.

“Džeku će teško biti zamijeniti. Ima nekoliko momaka koji su na početku karijere, kao Hodžić iz Dinama, koji trenutno ne igra. Đurić je stalno povrijeđen, ali se vidjelo da je on odličan igrač. Međutim, moje mišljenje je da će proći puno godina dok se ponovo rodi takav igrač, takav strijelac, kapiten kao što je Džeko. Nadam se da će on nastaviti igrati još četiri ili pet godina, jer nam na ovom nivou sigurno može pomoći i odigrati još bar dva ciklusa kvalifikacija”.

Topić s velikom pažnjom prati i i fudbal u Švicarskoj, gdje trenutno nastupa i nekoliko naših igrača poput Kenana Kodre i Miroslava Stevanovića.

Za Kodru smatra kako je napravio pravi potez dolaskom u Grasshopper, dok za Stevanovića tvrdi kako će vrlo brzo otići iz Servettea.

“Kodro je preuzeo španski mentalitet, a vidjelo se da igrači koji dođu iz Španije u druge evropske klubove imaju dosta problema. Tako se ni on po dolasku u Mainz nije uklopio. Nekad je i korak nazad bolji nego stajati u istom mjestu. Mislim da je ovo dobar potez. U Grasshopperu ima odličnog trenera Murata Yakina, koji voli ofanzivni fudbal, a velika stvar je i što ima ima dva-tri naša momka tamo, s kojima će mu biti mnogo lakše. Stevanović igra dobro, zabija. Uvjeren sam da bi trebao promijeniti sredinu i otići u veći klub, zato što je on daleko najbolji igrač ovdje u drugoj ligi, gdje nema više šta tražiti. To je igrač za prvu ligu”.

Mišljenja je da u našoj ligi ima kvaliteta, ali da se pod hitno nešto mora napraviti po pitanju infrastrukture.

“Vidjeli smo u ovim utakmicama u Americi da ti igrači imaju kvalitet. Primjerice mali Luka Menalo. Kvaliteta ima, ali problem je na čemu i gdje se utakmice igraju. To je žalosno. Treba mijenati infrastrukturu, gledati da se naprave stadioni, da se igračima obezbijede uslovi. Onda će biti još mnogo više talenata, jer svi znamo koliko ih ima na našim prostorima. Primjer je i mali Rijad Kobiljar koji je otišao u Olimpiju, što nije mala stvar. Međutim, ovo što sam vidio u Banjoj Luci na utakmici Borac – Zrinjski je bilo žalosno. Sramota je da nam se cijeli svijet smije”.

Mnogi sinovi fudbalera krenu očevim stopama, što nije slučaj i s Markovim sinom Gabrielom, kojem je škola na prvom mjestu.

“Sin se ne bavi fudbalom. Trenirao je jedno vrijeme dok je bio mlađi. Baš je jučer napunio 15 godina. Igra malo, ali ništa ozbiljno. Prioritet mu je škola, jer je ovdje vani to najvažnije, a i ne mogu svi sinovi od bivših fudbalera postati fudbaleri. Ja nisam jedan od tih koji vrši presing i tjera ih na nešto. Dečko se jednostavno ne vidi tu”, govori Topić na kraju razgovora za BIH.ba.

(BIH.ba)